недеља, 14. децембар 2008.

Duško Novaković - intervju

Poezija hladi usijane glave
Kraj ideološkog raja u literaturi neosporno je bio povezan sa velikim, masovnim pokretima u svetu, reči su pesnika Duška Novakovića
(Foto: D. Ćirkov)

Duško Novaković (1948), jedan od najistaknutijih srpskih pesnika srednje generacije,

nedavno se oglasio novom knjigom poezije „Klupe nenagrađenih” u izdanju „Trećeg Trga” iz Beograda. Poput nekih prethodnih, i ova zbirka ima oko stotinu pesama, raspoređenih u dva veća ciklusa, „Okolnosti” i „Pleva”, i predstavlja svojevrsni presek vremena u kojem živimo. Uprkos naslovu zbirke koji upućuje na izvesnu autsajdersku poziciju, Duško Novaković je laureat svih relevantnih pesničkih nagrada kod nas, zastupljen u brojnim pesničkim antologijama, a kako u recenziji najnovije pesničke knjige kaže Ljiljana Šop, on je pesnik „sigurnog, retorički eksplozivnog, koloritno iznijansiranog, misaono utemeljenog, akrobatskog hoda iznad različitih ponora i ponornih mogućnosti...”


Pripadate srednjoj generaciji srpskog pesništva koja se našla u poznatoj antologiji „Šum Vavilona”. Možete li da opišete kako ste tih sedamdesetih godina prošlog veka videli sebe i generaciju kojoj ste pripadali?


Antologiji „Šum Vavilona” prethodila je jedna veoma zanimljiva i živa književna aktivnost mladih pisaca koji su označeni kao „naletna gomila”. Bili su okupljeni oko „Književne reči”, lista Književne omladine Srbije. Jednom veoma učinkovitom kulturnom politikom došlo se do spoznaje da se mora naći veći, bolji i propulzivniji izlaz za celu generaciju pisaca koja je boravila u Beogradu i, pretežno, studirala. Ne smemo smetnuti s uma da je tada Beograd zaista bio književni centar. Dakle, može se reći da je u Srbiji, sedamdesetih godina prošlog veka poezija imala snažan zamah, iako kao i danas, nije imala veliki broj čitalaca, osim retkih izuzetaka koji su imali nešto brojniju čitalačku publiku, poput Mioraga Pavlovića, Vaska Pope, Brane Petrovića, Lalića, Bećkovića, Simovića. Dakle, reč je o generaciji koja je kasnije u „Šumu Vavilona” nazvana pesnicima sedamdesetih i osamdesetih godina, i ako se ne varam njih je bilo oko tridesetak.


Upravo je to bila generacija pesnika koja je objavila kraj nekih ideologija. Sada smo svedoci da se te ideologije i njihovi recidivi u našem vremenu vraćaju na velika vrata…


Pojam kraja ideološkog raja bio je primenjen i u osvrtu na moju poeziju, jer sam i ja pokušavao da uvedem jezik koji je trebalo da se suprotstavi tom tzv. ideološkom raju, odnosno stereotipima pevanja. Kao mladi pisci, nastojali smo da proširimo sfere sloboda u načinu mišljenja i njegove prezentacije. Jezik poezije koji sam ja tada koristio bio je oportun u odnosu na jezik tih ideologija, i moji rezultati bavljenja takvim jezikom i temama kasnije su me doveli do neke vrste verizma u poeziji koji nije bio klasičnog tipa, kao, na primer, verizam u slovenačkoj poeziji. A kraj ideološkog raja u literaturi neosporno je bio povezan sa velikim, masovnim pokretima u svetu. Te, 1968. godine pokreti mladih ljudi, zbog rata u Vijetnamu, zbog surove ekspanzije korporativnog kapitala i trci u atomskom naoružavanju, uslovili su vrlo značajne promene u sagledavanju odnosa u svetu, a time i u umetnosti, pa i u poeziji svakako. Setimo se glasova bit generacije. I oni su dosta uticali na to da srpski pesnici, između ostalih i oni koji su pripadali mojoj generaciji, postanu deo sveta koji se gibao, koji je hteo da vuče napred i, kako je to Sartr jednom izjavio, da se liše parametara svojih očeva i da počnu vrednosti oko sebe da mere svojim očima. Jer, shvatili su da su obmanuti.


Ipak, česte su i tvrdnje da uticaj poezije na vanliterarnu stvarnost nije dalekosežan. Budući da u Vašoj poeziji postoji intenzivni dijalog sa društvenim, čak političkim pitanjima, kakav je danas Vaš odnos prema pitanju angažmana u poeziji?


Ja imam veru da poezija može da menja, ako ne svet, onda svakako, čitaoca poezije. Jer, kako kaže jedan nemački pesnik, „Nijedan moj stih neće oboriti nijednu vladu”, ali može, dodajem ja, da ohladi neku usijanu glavu. Imamo primere zemalja u svetu, koje imaju jake ekonomije, ali i primere zemalja sa jakim kulturnim modalitetima, kao moćnim i uticajnim oružjem. Čin prijema poezije više doživljavam u nekom antičkom smislu, kao stalnu srodnost duša koje se kroz poeziju ogledaju. A šta može poezija da učini? Ako ništa drugo, može da proširi plan jezika, a kroz njega i opseg same spoznaje o sebi i drugima. Poezija je više sfera duhovnosti, nego što ima neku praktičnu ulogu u društvu, iako smo svedoci vremena gde je ona u nekom svom praktičnom smislu, kao stepen odgovornosti i morala, umela da odgovori, i to vrlo kritički, na brojne društvene fenomene, koji nisu bili u skladu sa božanskom prirodom čoveka.


Budući da je Vaša poezija u vrlo tesnom dijalogu sa stvarnošću, promene u Vašem okruženju uticale su na to da menjate svoj odnos prema samom jeziku poezije…


Unutar moje privatne sudbine postoji jedno veoma zanimljivo odisejstvo. Ja sam do svoje 23. godine tri ili četiri puta menjao jezička područja. Kako je vreme odmicalo, kod mene se pojavila dvostruka obazrivost prema jeziku. Stalno je bio prisutan oprez da nešto ne pogrešim u jeziku. Postao sam dnevničar, beležnik poezije. Diktirala mi je pojmove za koje sam mislio da se neće otiskivati na papiru: ratovi, granice, egzil, reči koje nisu bile imanentne mom vokabularu pre dve decenije. Ušao sam u zonu katastrofičkih pesnika. I strah mi je postao brat s kojim često sedim za stolom i razgovaram

o svemu i svačemu...


„Zatvoreni” mladi pesnici

Vidite li danas mogućnost ponovne pojave snažnog stvaralačkog talasa? Koga biste izdvojili iz mlađe generacije pesnika koja ima „mastilo” u krvi?


Mlađe pesničke generacije nisu ništa slabije od naše, ali su manje primećene u književnoj javnosti. Možda i zbog toga što nisu uspele da dođu do svog relevantnog pesničkog glasila. Tranzicija je i neki oblik disperzije vrednosti. I to je greška, jer bez prostora za književnu identifikaciju teško je urediti generacijski sled. Ovo su samo neka imena čiju poeziju rado čitam: Danica Vukićević, Enes Halilović, Nenad Milošević, Ana Ristović, Dragoslav Dedović, Jasmina Topić,...To su pesnici i pesnikinje koji umeju da napišu i „uhvate” pesmu, surferi poezije. Ali, na žalost, deluju u ograničenom prostoru svoje avanture, jer nisu imali prilike da tu avanturu podele sa svetom, jer je to generacija koju je „neplivač S.M.” zatvorivši svojevremeno sve naše luke, zatvorio i njih.


Marija Andrijašević, Politika

[objavljeno: 03/12/2008]

Нема коментара: